Advokat Sreten Đorđević decenijama učestvuje u procesima kreiranja i usavršavanja ekološkopravnog sistema, pravnog okvira i prakse u primeni ekološkog prava u Republici Srbiji, a naša kacelarija je prepoznata kao kancelarija koja se pitanjima zaštite životne sredine, ljudskih i građanskih prava bavi na najvišem profesionalnom nivou. Članovi našeg tima izabrani su u strogom procesu, prema svojim akademskim i profesionalnim kvalifikacijama, u saradnji sa Jean Monnet Katedrom za evropsko ekološko pravo, na Pravnom fakultetu Univerziteta u Beogradu.
Kancelarija zastupa klijente u strateškim postupcima sa elementom zaštite životne sredine, prema najvišim standardima, u parničnoj, upravnoj i krivičnoj materiji.
Radimo na podizanju profesionalnih kapaciteta, kroz organizaciju tribina, stručnih skupova, predavanja i obuka, a posebno kroz sprovođenje projekata koji za cilj imaju obuku advokatskih pripravnika u oblasti prava zaštite životne sredine i stvaranje prve generacije ekoloških advokata u Republici Srbiji.
Učestvujemo u međunarodnim i domaćim projektima u oblasti prava zaštite životne sredine, ostvarjujući saradnju sa brojnim javnim telima i institucijama, organima uprave, privrednim subjektima, kompanijama, organizacijama i drugim licima. Ostvarujemo saradnju sa velikim brojem domaćih i stranih nevladinih organizacija koje delaju u sektoru zaštite životne sredine i ljudskih prava.
sreten.djordjevic@advecolaw.rs
Advokat Sreten Đorđević, rođen u Valjevu 1969. Karijerni advokat sa višedecenijskim iskustvom. Konsultant na domaćim i međunarodnim projektima i autor značajnog broja publikacija koje se tiču ljudskih i građanskih prava i prava zaštite životne sredine.
Konvencija o dostupnosti informacija, učešću javnosti u donošenju odluka i pravu na pravnu zaštitu u pitanjima koja se tiču životne sredine (Arhuska konvencija) usvojena je 25. juna 1998. Cilj Arhuske konvencije je da ojača ulogu građana i organizacija civilnog društva u pitanjima koja se tiču životne sredine. Pored ratifikacije Arhuske konvencije 2009. godine, Republika Srbija usvojila je čitav korpus propisa koji predviđaju prava javnosti i zainteresovane javnosti, te načina sprovođenja postupaka sa elementom zaštite životne sredine, kao što su Zakon o zaštiti životne sredine, Zakon o strateškoj proceni uticaja na životnu sredinu, Zakon o proceni uticaja na životnu sredinu, i dr.
Advokatska kancelarija Sretena Đorđevića, u saradnji sa Američkom advokatskom komorom (American Bar Association), u okviru projekta „Balkan Environmental Defenders Support“, ukazala je učesnicima projekta na diskrepancu između formalno zajemčenih zakonskih i ustavnih prava ekoloških aktivista i načina flagrantnog kršenja tih prava i vršenja raznih pritisaka u cilju sprečavanja i odvraćanja od ekološkog aktivizma u Srbiji. Učesnicima je predstavljeno nekoliko slučaja iz dugogodišnje prakse advokatske kancelarije, u kojima su zastupani ekološki aktivisti u krivičnim, prekršajnim i parničnim postupcima pokrenutim protiv njih.
Projekat je organizovan sprovođenjem panela u Valjevu, Subotici i Beogradu, 20. i 27.marta i 3. aprila 2021, u kojem je participiralo preko dvadeset advokata iz Valjeva, Subotice, Kragujevca, Bora, Niša, Beograda i Podgorice. Na panelima su analizirani načini vršenja pritisaka na ekološke aktiviste, predloženi modaliteti strategije odbrane u sudskim postupcima na osnovu iskustva iz prakse, zajedno sa edukacijom advokata o osnovnim pitanjima iz oblasti ekološkog prava.
Kao krovni zakonski akt koji reguliše oblast uprave i postupaka koji se vode pred organima uprave, Zakon o opštem upravnom postupku propisuje opšti pojam stranke u upravnom postupku. To predstavlja osnovu za sve druge specifične definicije pojma stranke u upravnom postupku koje bi se mogle pojaviti u posebnim zakonima, te bi takve definicije dodatno precizirale pojam stranke, ali ne bi smele odstupiti od bazičnih odrednica, propisanih Zakonom o opštem upravnom postupku. Učešće javnosti i zainteresovane javnosti u upravnim postupcima garantovano je u nekoliko oblika članom 44. Zakona o opštem upravnom postupku.
Kaže se da stranka u upravnom postupku može biti „i svako drugo fizičko i pravno lice na čija prava, obaveze ili pravne interese može da utiče ishod postupka“. Isti član propisuje i da stranka u upravnom postupku može biti „organizacija, naselje, grupa lica i drugi koji nisu pravna lica“, pod istim uslovima za fizička i pravna lica, ili kada je to određeno zakonom, dok se u nastavku daje pravo „zastupnicima kolektivnih interesa i zastupnicima širih interesa javnosti“ da kao stranke učestvuju u postupku ako bi ishod postupka mogao da utiče na interese koje zastupaju. Primećuje se, ZOUP ne spominje eksplicitno termine „javnost“ i „zainteresovana javnost“, ipak ostavljajući prostora zakonodavcu da u donošenju posebnih zakona ove opšte odrednice precizira. Važno je skrenuti pažnju na to da član 44, terminima kao što su „svako drugo fizičko i pravno lice“, zatim „grupa lica i drugi koji nisu pravna lica“, „zastupnik širih interesa javnosti“, daje jasan okvir od koga se ne sme odstupati u regluisanju posebnih upravnih postupaka i propisivanju prava javnosti, odnosno zainteresovane javnosti, da kao stranka u upravnom postupku učestvuje u donošenju odluka.
Pored prava na učešće u upravnim postupcima, stoji i pravo na pravni lek, odnosno pokretanje i vođenje upravnog spora, regulisano Zakonom o upravnim sporovima. Stranke u upravnom sporu mogu biti tužilac, tuženi i zainteresovano lice. Kao tuženi po pravilu se pojavljuje organ uprave čiji akt se osporava tužbom. Značajnija za pitanje učešća javnosti u odlučivanju, odnosno prava na pristup pravosuđu, jeste oredba Zakona o upravnim sporovima koja označava ko može u sporu učestvovati kao tužilac. To može biti svako fizičko, pravno ili drugo lice, ako smatra da mu je upravnim aktom povređeno neko pravo ili na zakonu zasnovani interes (član 11, stav 1). Iz formulacije ovog propisa zaključuje se da tužilac u upravnom sporu ne mora nužno biti stranka koja je učestvovala u prethodno sprovedenom upravnom postupku. Takođe daje se pravo vidovima organizovanja neformalnih grupa građana koje nemaju svojstvo pravnog lica, slično kao što je to propisano odredbama Zakona o opštem upravnom postupku, da svoje interese štite i kroz procedure pred upravnim sudom.
Projekat ,,Pravna klinika Đorđević”, ima za cilj stručno osposobljavanje advokatskih pripravnika u oblasti prava zaštite životne sredine i formiranje prve generacije specijalizovanih ekoloških avokata.
Koktelu povodom otpočinjanja realizacije projekta, prisustvovali su visoki zvaničnici Ministarstva zaštite životne sredine, Ministarstva državne uprave i lokalne samouprave, Poverenika za informacije od javnog značaja i zaštitu podataka o ličnosti, Privredne komore, Srpske pravoslavne crkve, predstavnici Pravosudne akademije, Advokatske akademije, Advokatske komore Srbije, Advokatske komore Beograda, Advokatske komore Šapca, Pregovaračke grupe za Poglavlje 27, Pravnog fakulteta Univerziteta u Beogradu, Instituta za međunarodnu politiku i privredu, renomiranih privrednih subjekata, nevladinih organizacija i civilnog sektora.
U svom obraćanju gostima, advokat Sreten Đorđević predstavio je planove za budući rad na projektu ,,Pravna klinika Đorđević”, ukazao na ključne izazove suočavanja sa temom prava zaštite životne sredine i pozvao sve prisutne, predstavnike najvažnijih društvenih činilaca, da zajedno doprinesu primeni i unapređenju ekološkopravnog sistema u Republici Srbiji.
„Nezamislivo je koračati drumovima bez kraja, strašnim razdaljinama kojih ima na svetu, bez tuđe ruke, boka i bedara, i dosegnuti ravan drum, a cilj približiti i razjasniti“, podsetio je na reči Meše Selimovića i „Derviš i smrt“.
U delu koji nosi naziv „Učešće javnosti u odlučivanju“, Zakon o zaštiti životne sredine nedvosmisleno propisuje da „javnost i zainteresovana javnost“ imaju pravo učešća u odlučivanju u određenim upravnim postupcima, što se dalje perfektuira posebnim zakonima koji detaljnije regulišu način na koji javnost može uticati na donošenje odluka u procedurama sa elementom zaštite životne sredine. Istim zakonom je garantovano pravo zainteresovane javnosti da kao stranka može pokrenuti postupak preispitivanja odluke organa uprave pred nadležnim organom, odnosno upravnim sudom. Sledstveno pravilima o hijerarhiji propisa, definicije pojmova „javnost“ i „zainteresovana javnost“, podudaraju se sa odredbama Zakona o opštem upravnom postupku u delu gde je propisano ko može biti stranka u postupku
Dakle javnost predstavlja „jedno ili više fizičkih ili pravnih lica, njihova udruženja, ogranizacije ili grupe“, dok je zainteresovana javnost ona javnost „na koju utiče ili na koju može uticati donošenje odluke nadležnog organa ili koja ima interese u tome, uključujući udruženja građana i društvene organizacije koje se bave zaštitom životne sredine i koje su evidentirane kod nadležnog organa“.
Takođe, ovim zakonom propisan je i posebni režim pristupa takozvanim ekološkim informacijama, tako što je „informacija o životnoj sredini“ odvojena od „informacije koja se odnosi na ugrožavanje, odnosno zaštitu životne sredine“, a zajedno su izdvojene iz osnovnog pravnog režima regulisanog Zakonom o slobodnom pristupu informacijama od javnog značaja. Na ovakav način određeni pojmovi, kroz postupke procene uticaja, strateške procene uticaja, postupka donošenja integrisane dozvole, na koje upućuju i brojni planski i strateški dokumenti, recimo u oblasti organizacije i planiranja saobraćaja, uvrštavaju se među osnovne elemente i strukturu postupaka koji se tiču projekata u oblastma saobraćaja i planiranja i izgradnje. Tako, posredno uneta, pravila o učešću javnosti u odlučivanju u upravnim postupcima sa elementom zaštite životne sredine, postala su pravila o učešću javnosti u odlučivanju u navedenim sektorima, koja se imaju obavezno primenjivati.
Postupak procene uticaja projekata na životnu sredinu, predstavlja jedan od najznačajnijih ekoloških upravnih postupaka koji je u velikoj meri u domaći pravni sistem uneo osnovne standarde prava javnosti na učešće u odlučivanju u postupcima sa elementom zaštite životne sredine.
Procenom uticaja utvrđuju se efekti koje određeni projekti mogu imati na životnu sredinu, postojanje alternativnih rešenja i tehnologija koje bi imale povoljnije efekte po životnu sredinu, kao i mogućnost donošenja posebnih mera, a sve u cilju preventivnog delovanja radi eliminacije ili minimizacije uticaja projekata na životnu sredinu.
Veza ovog upravnog postupka sa postupcima iz oblasti planiranja i izgradnje, odnosno organizacije saobraćaja, veoma jasno je označena već u uvodnim članovima Zakona o proceni uticaja na životnu sredinu, gde stoji da se procena uticaja ima vršiti za projekte „iz oblasti industrije, rudarstva, energetike, saobraćaja, turizma, poljoprivrede..“ (član 3). Za ove projekte procena uticaja se može vrštiti ili se mora vršiti, u zavisnosti od toga da li je određeni projekat uvršten na Vladinu listu projekata za koje se procena može zahtevati, ili listu projekata za koje je procena uticaja obavezna (član 4). Kada ovim odredbama pridodamo i onu iz člana 5 koja glasi: „Nosilac projekta ... ne može pristupiti realizaciji, odnosno izgradnji i izvođenju projekta bez saglasnosti nadležnog organa na studiju o proceni uticaja“, nedvosmisleno, poštovanje svih pravila inkorporisanih u postupak procene uticaja, pa i pravila o uključivanju javnosti u donošenje odluka, postaje preduslov za sprovođenje određenih upravnih postupaka iz predmetnih oblasti. Zakon o proceni uticaja veoma dobro razrađuje temu učešća javnosti u odlučivanju, saglasno sa odredbama Arhuske konvencije koja je u srpski pravni sistem uključena donošenjem Zakona o potvrđivanju konvencije o dostupnosti informacija, učešću javnosti u donošenju odluka i pravu na pravnu zaštitu u pitanjima životne sredine (Arhuske konvecije), a koja kroz svoja „tri stuba“ propisuje pravo javnosti na dostupnost informacija o životnoj sredini, učešće javnosti u donošenju odluka od značaja za životnu sredinu i pravo na pravnu zaštitu, odnosno pristup pravosuđu.
Postupak procene uticaja sastoji se iz tri faze u kojima javnost od početka ima pravo učešća na različite načine, državni organi imaju posebne obaveze koje se tiču poštovanja prava javnosti na učešće u odlučivanju, a zainteresovana javnost je, u skladu sa već pomenutim Zakonom o zaštiti životne sredine, ravnopravna stranka u postupku, što je izuzetno važno ako ovakva prava i zakonske garancije dovedemo u vezu sa oblasti planiranja i izgradnje, ili sa postupcima kreiranja strateških, ili akcionih dokumenata u oblasti organizacije saobraćaja, recimo na nivou grada, ili opštine. U skladu sa Arhuskom konvencijom, zakonom su regulisana prava javnosti na pristup određenim informacijama, odnosno pravo na obaveštenost, dok je pristup pravdi oličen u mogućnosti ulaganja žalbe protiv odluka organa uprave nakon svršetka bilo koje od faza postupka, kao i osporavanje odluke drugostepenog upravnog organa, pokretanjem upravnog spora. Ponovo, posmatrajući samo ovaj zakon, stvari deluju jasno i jednostavno, ali ako u jednačinu uključimo zahtevne procedure u oblasti kreiranja politika javnog saobraćaja, zatim izgradnje saobraćajne infrastrukture, ili postupke propisane Zakonom o planiranju i izgradnji, pojavljuju se brojni, katkad i nepremostivi, izazovi, o kojima bi moglo biti reči.
Poslednjih godina primetan je izvestan porast interesovanja šire javnosti za realizaciju pojedinih vrsta projekata koji mogu imati uticaja na životnu sredinu. Interesovanje se u velikoj meri svodi na projekte baznih stanica mobilne telefonije, čija izgradnja ili postavljanje na stambenim objektima izaziva povećanu pažnju i zabrinutost javnosti. Takođe učešće javnosti vidljivo je kroz pokušaje zaštite zelenih površina, ugroženih izvođenjem određenih projekata. Ipak po pravilu ovo interesovanje javnosti je lokalizovano na grupe koje su pod direktnim uticajem realizacije projekta (stanari zgrade na kojoj je planirano postavljanje bazne stanice ili stanovništvo u neposrednoj blizini zelene površine).
Problem zagađenja životne sredine danas predstavlja globalni problem od čijih posledica niko nije pošteđen. Članom 74 Ustava Republike Srbije zajemčeno je pravo svakoga na zdravu životnu sredinu i potpuno obaveštenje o njenom stanju. Advokatska kancelarija Sretena Đorđevića podnela je, 2. februara 2021, u ime svojih odlučnih klijenata iz Velikih Crljena u nameri da reše pitanje zagađenja, četiri tužbe Višem sudu u Beogradu protiv Javnog preduzeća „Elektroprivreda Srbije“ zbog enormnog zagađenja svih medijuma životne sredine u Velikim Crljenima.
Tužbom se po prvi put u praksi sudova Srbije ukazuje na povezanost zagađenja životne sredine sa povredom ljudskih prava i osnovnih sloboda zajemčenih Ustavom i Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Zagađenje životne sredine u Velikim Crljenima, prouzrokovano radom termoelektrane i njenim pratećim objektima, odnosno njihovim kontinuiranim prekoračenjima propisanih vrednosti zagađujućih materija u medijume životne sredine, u neraskidivoj je kauzalnoj vezi sa povredom ljudskih prava i osnovnih sloboda tužilaca na dom, privatan i porodičan život, zdravu životnu sredinu, obaveštenost o stanju životne sredine, pristup ekološkim informacijama, zaštitu zdravlja i zaštitu imovine.
Izvor zagađenja su emisije štetnih materija i buke iz postrojenja i deponija termoelektrane „Kolubara A“, organizacione celine „Kolubara Prerada“ i Toplane Vreoci. Uz tužbe je priloženo preko jedanaest hiljada strana dokaznog materija prikuljpenog u fazi pripreme tužbi, u posebnim upravnim postupcima za pristup informacijama od javnog značaja, pokrenutim pred nadležnim državnim organima, institucijama, organizacijama i JP EPS. Termoelektrana, deponija uglja i deponija pepela i šljake, nalaze se u blizini od nekoliko desetina, odnosno stotina metara, od nepokretnosti tužilaca u kojima oni žive, odnosno poljoprivrednog zemljišta na kojem obavljaju poljoprivrednu proizvodnju.
Termoelektrana je izgrađena pre više od šezdeset godina i koristi zastarelu tehnologiju sagorevanja, a ugrađeni elektrofilteri zbog dotrajalosti neretko su u kvaru, ili ne prečišćavaju otpadne gasove u dovoljnoj meri da zadovolje propisane granične vrednosti emisije (GVE) zagađujućih materija u vazduh. Usled dejstva vetrova, sa deponija na otvorenom prostoru, emituju se različite materije koje kontinuirano zaprašuju zemljište i objekte tužilaca, koje oni udišu u svom životnom i radnom okruženju. Na deponiji uglja često dolazi do spontanog sagorevanja uglja i izazivanja požara, koji bukti danima, ili čak nedeljama, a na deponiji pepela i šljake do havarijskih izlivanja i plavljenja okolnog zemljišta.
Zbog lošeg kvaliteta lignita i zastarele tehnologije sagoravenja i zaštitinih sistema, koncentracije sumpor-dioksida su čak do sedam puta veće od dozvoljenih GVE zagađujućih materija, a koncentracije čestica letećeg pepela čak četrdeset puta prekoračuju ove vrednosti. Tuženi nema izgrađena postrojenja za prečišćavanje otpadnih voda koje se direktno ispuštaju u prirodne recipijente, zbog čega dolazi do prekoračenja GVE zagađujućih materija u vode i narušavanja kvaliteta reka. Uz tužbu je dostavljena i obimna studija u kojoj se nalaze rezultati ispitivanja zagađenosti zemljišta na području Velikih Crljena i Stepojevca. Studija navodi da je zemljište na području Velikih Crljena kontaminirano, a u uzorcima su konstatovana prekoračenja graničnih vrednosti za teške metale kao što su arsen, nikl, bakar, hrom i olovo.
Tužbenim zahtevom se od suda traži da naloži stavljanje van pogona rad termoelektrane, te uklanjanje i sanaciju deponije pepela i šljake i deponije uglja. Tužbom se kumulativno zahteva i naknada nematerijalne štete prouzrokovane tužiocima zbog pretrpljenog straha i duševnih bolova usled povrede njihovih ljudskih prava i osnovnih sloboda, kao i naknada materijalne štete zbog umanjenjih prihoda sa poljoprivrenog zemljišta, umanjene tržišne vrednosti nepokretnosti tužilaca i uvećanih troškova održavanja istih.